Kolumna Dragan Bursa─ç

Odlazi Milorade, pa da počnemo ispočetka!

A, za narod ne brini, Milorade. Sve će ti oprostiti, samo idi u penziju, na selo, u vilu, bilo gdje. Odlazi Mile, sve ti je oprošteno!

Piše: Dragan Bursać/Buka

Pa hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti
bijedu u kamione da “pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat?
Znam ja da je tebi do naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti
stavovi i mišljenje rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš
li slati ljude u rat?

Sinoć
reče predsjedniče kako svi trebamo krenuti ispočetka. Lijepo si to
rekao predsjedniče Dodik i slažem se sa tobom. Samo ovaj put bez tebe.
Bez svih vas. Ne bi bilo loše.

Nego, prijetiš referendumom,
ucjenjuješ, prizivaš aveti rata. A, to se ne prašta. Znaš zašto? Ne znam
jesi li gledao seriju “Dva i po muškarca” u kojoj mlađi brat Alan, kaže
starijem Ćarliju-“Ne znam kako, ali kad god ti jebeš, ja najebem”. E,
tako ti je i sa narodom Milorade. Kad god ti izvodiš predizborne i
ostale vratolomije, narod najebe.

A, to se više ne prašta.

I
mogao bih ti oprostiti što si krao, unakazio ovu zemlju, napravio od
nje jedan veliki grnutovni socijalni slučaj. I to što se svake godine
iseli iz ove vukojebine 80 hiljada ljudi, i to ti mogu oprostiti. To što
su oko tebe u sistemu nesposobni poltroni, sposoni tajkuni, umobolni
ideolozi skribomani… Oprošteno. Ta, nisi ti ni prvi niti posljednji sa
takvom preporučenom svitom.

Ali to što zazivaš rat, ne bi li
ostao na vlasti i slobodi, to se ne oprašta. Nije ljudski predsjedniče
Dodik igrati igricu u kojoj bijeda daje sinove, a gazde volove. Napisa
neki dan idealista dobri kako svako onaj ko zaziva rat, rat mu u kući
bio i djecu svoju na ratište slao. Na žalost narodnu, ta igrica se ne
igra tako.

Kompletno ratno rukovodstvo Republike Srpske nije svoju
djecu gubilo po čukama Bosne i Hercegovine. Namjesto toga, podgojeno u
poratnom vremenu, kupovalo im je stanove od Milana do Londona, od Moskve
do Njujorka. Najbolje ti to znaš. Ili ne znaš?! A, da, u vrijeme rata
si se banjao i bavio trgovinom visokoakciznom robom, pa isti ni osjetio
nisi.

Nisi poput unakažene generacije iz sedamdeset i neke osjetio
slankast ukus krvi, bajat Ikar, trulu zemlju, lagano peckanje prije
spoznaje da si ranjen… Nisi imao poratne napade panike uzrokovane
PTSP-ijem. Nisi se budio istraumiran u bunilu. Jebi ga, razumijem,
traume nisi imao. Valjda zato i nisi postao narkoman i alkoholičar.
Valjda jer ne znaš kako je spavati u rovu sa lešom najboljeg prijatelja.
Ali, eto, znaš djetetu svom dati nekoliko miliona maraka kredita, e da
se ne bi narkomanisalo.

I lijepo je to.

Kažu imaš petoro
unučadi. Neka su živa i zdrava. Ali Milorade ima ovdje u ovom entitetu
još milion ljudi sve sa ženama, muževima, djecom i unučadima.

A,
neoprostivo je da oni naplaćuju tvoje političke grijehe. Jer, ko će se i
za šta boriti u zlohudom ratu koji nam huči ponad glava? Šaka
obespravljenog jada protiv sve sile međunarodne zajdenice, pravde i
osvete željnih ljudi u Federaciji? Pa izginuće u par dana zarad tvog
dupeta hiljade ljudi u blic- krig apokalipsi.

Sa čim ćeš braniti
ljude i sa čim im garantuješ mir? Istim riječima kao i Karadžić 91′? Sa
tvojih 200 pretorijanaca? E, to ti ne opraštam.

Vidiš, imao sam i
ja jednig Milorada u porodici. Otac mi bio. Poginuo je ponad Bihaća.
Njega i ostale odrpance su kao šintori pse potrpali u kamione i odveli
na klanje. Tek tako. Da bi ti i slični tebi rekli kako su dali svoje
živote za Republiku Srpsku. A, vidiš nisu!

Samo su bili obični ljudi koji su izginuli. I to je neoprostivo.

Pa
hoćeš li ti po cijenu svog referenduma tovariti bijedu u kamione da
“pada za Republiku Srpsku”? Hoćeš li ih nahvatat? Znam ja da je tebi do
naroda kao do lanjskog snijega i znam da su ti stavovi i mišljenje
rastezljiviji od jeftine žvake, ali stvarno? Hoćeš li slati ljude u rat?

Nestaće
ti Republike Srpske! Jebo nju! Kao što treba nestati zajedno sa
Federacijom, blentavim kantonima i ostalim administrativnim vampirima.

Praštam.

No,
ne praštam suzu majčinu i dječiju, kap krvi očeve, mrtvo tijelo,
invalida, patrljak noge ili ruke, mentalno oboljelog čovjeka,
hipertrofiranu i drogiranu naciju… Ne praštam sve ono do čega će
dovesti tvoje čačkanje mečke zarad ostanka na vlasti.

Kaže
Selimović da su alkohol, kocka i vlast najveći poroci. Opet, veli da se
sa prva dva i nekako možeš skinuti, ali sa trećeg jok.

A, ja opet
vjerujem, nekako patetično i naivno, imaš unučad, djecu, zdravu
familiju… Igraj se sa njima! živi. Vrijeme ti je za penziju. Kažeš da
možeš još politički potegnuti i vjerujem ti. Ali nemoj, ko boga te
molim.

Tvoju prošlost, sadašnjost i nekako mogu svariti, ali budućnost kako si je ti naumio, vala-NE MOGU!

I
krenimo sad svi ispočetka. Evo i neki novi klinci kreću u školu. ‘Ajmo,
jebemu mater, stvarno ispočetka. Ali bez tebe, bez Bakira, bez Ćovića,
bez vaših satelita.

Suviše ste opasni po bezbijednost djece u
saobraćaju, koji se životom zove. Poput pijanog vozača ispred škole, sa
tom razlikom što opasnost aplicirate masovno.

Ne moramo čekati rat za restart. Ljudi smo. ‘Ajte vi fino u penziju, dok penzija nije došla po vas.

A, za narod ne brini, Milorade. Sve će ti oprostiti, samo idi u penziju, na selo, u vilu, bilo gdje.

Odlazi Mile, sve ti je oprošteno!

https://www.youtube.com/watch?v=