Kolumna Bakir Had┼żiomerovi─ç

Dejtone moj, budi mi silan i dobro mi stoj

Odlikaši rođeni u vrijeme potpisivanja Dejtonskog sporazuma danas završavaju fakultete

Odlikaši rođeni u vrijeme potpisivanja Dejtonskog
sporazuma danas završavaju fakultete.

Upravo je takvih, 80 hiljada
pametnih mladih ljudi, samo u 2016. napustilo Bosnu i Hercegovinu. U
potrazi za boljim životom, daleko od ove ustajale vukojebine.

Otkako su u vojnoj bazi Wright-Petterson, uz kumovanje
najmoćnijih svjetskih sila i pod pokroviteljstvom bivšeg američkog
predsjednika Billa Clintona, Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman ugasili rat i upalili mir, u ovoj se zemlji preživljava u
stan(j)u privremenog smještaja, na prostoru ambiciozno zamišljenom da
jednom bude sretno mjesto.

Preslabi da zajedno krenemo naprijed, a
previše opterećeni prošlošću da bismo se pomakli s dna. U Bosni i
Hercegovini se ratovalo tri i po godine. Sedam puta duže svađamo se zbog
tog rata.

Tu političari koriste baš svaku zgodnu priliku i povod da nas
provozaju rikvercom, da kopamo po starim sukobima, ali, kako ono kažu,
važno je da ne puca. I da je živa glava na ramenima…

Ni 21
godinu nakon Dejtona Bosna i Hercegovina nije uspjela postati država.
Naprotiv, danas, i to glasnije nego ikad, politike podjele traže da se
“ponovo sjedne za stolÔÇŁ i da se, valjda hladne glave i bez nepotrebnih
tenzija, razgovara kuda i kako dalje.

I ono malo dobrog, što je mirnim
putem postignuto u protekle dvije decenije, namjerava se srušiti i
vratiti na početne, ratne pozicije. Tako Milorad Dodik traži da se njemu
i Republici Srpskoj vrate 83 nadležnosti koje su intervencionizmom
OHR-a prenesene na državni nivo. Dragan Ćović želi i formalno oživjeti
Herceg-Bosnu kao zasebni entitet mada ona, u praksi, nikada nije
upokojena. Dokaz za to smo doživjeli i u prošli petak kada su na svim
teritorijama pod kontrolom HDZ-a, na uličnim banderama i
(para)institucijama, osvanule zastave kreirane u dizajnerskoj radionici Mate Bobana. Bakir Izetbegović već odavno na to ne reagira jer ni sam
više ne može, a i ne želi, sakriti da mu je “Centar važniji od deset
drugih općinaÔÇŁ, što će reći da ga zaboli neka stvar za svaki ćošak ove
zemlje gdje ne vlada politika u kojoj su on osobno i njegova stranka,
presudni faktori.

S ovakvim politikama, te javnim mnijenjem i
glasačima koji ih promoviraju, Bosna i Hercegovina može samo nastaviti
neumitno propadati. Nažalost, i stranci su od nas digli ruke. Posljednja
ozbiljna američko-međunarodna inicijativa o unapređenju nakaradnog
bosanskohercegovačkog Ustava, kojeg je dobronamjerni Wolfgang Petritsch s
razlogom nazvao “luđačkom košuljomÔÇŁ, dogodila se prije deset godina.

Nakon što su “Aprilski paketÔÇŁ srušili Haris Silajdžić i Božo Ljubić sa
svojim podanicima iz Stranke za BiH i HDZ-a 1990, uz podršku vojvode
Mirka Blagojevića
, te prebjega iz SDP-a i SDA, Seada Avdića i Mehmeda
žilića,
svjetski čelnici su nas ostavili da se valjamo u vlastitom blatu
predrasuda, opstrukcija, nacionalne mržnje, sistemske korupcije i
ekonomskog beznađa.

Napušteni od civiliziranog svijeta, prepušteni našim
vječitim svađama o tome “ko je počeo ratÔÇŁ iz filma Danisa Tanovića,
tavorimo na začelju Evrope s tendencijom dodatnog pada. Ima ona tužna
pjesma od Indeksa, ono kad dvoje “čekaju voz što doći nećeÔÇŁ.

E, baš
takva vam je sudbina dejtonske Bosne i Hercegovine. I zato ne vidim
nijedan razlog da se taj poznati refren ne ugradi u nepostojeći tekst
naše državne himne. Himne bez države i riječi koje bi je simbolično
opisale…

Kolumna preuzeta sa portala Novi.ba.

https://www.youtube.com/watch?v=