Kolumna Šta kažu blogeri

U životu nerijetko kukavice, ali za volanom, tu smo ludo hrabri

Prosječno, prema statistikama MUP-a, godišnje oko 440 ljudi pogine na cestama. Pa zašto smo tako ludo hrabri sjesti pijani u auto?

Kad bih krenula nabrajati i objašnjavati svoje strahove, bilo bi ovdje pola kilometra teksta a ti bi trebao uzeti tjedan dana godišnjeg da pročitaš to. Najkraće rečeno, popis mojih strahova, velikih i malih, seže odavde pa do mjeseca i još tri metra dalje. Veći dio života se borim da savladam neke svoje strahove jer uglavnom djeluju paralizirajuće na mene, međutim za neke strahove koje imam (a koje sam čak razvila u starijoj dobi) mi je drago da su tu.

Prema definiciji, strah je prirodna, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan sadržaj. Štoviše, stavljaju ga u isti koš s emocijama. Ako je realan, tu je da nas zaštiti i sačuva. Možda sam ja ekstremni slučaj plašljivice, to priznajem. Međutim volim i promatrati ljude oko sebe, volim postavljati pitanja, istraživati svijet i testirati mu granice, pa mogu sa sigurnošću reći kako velika većina prosječnih ljudi postanu kukavice kada im se ponudi da skaču s padobranom. Velikoj većini se zamrači pred očima i na spomen zip linea, bungee jumpinga, penjanja po stijenama od par stotina metara, kitesurfinga i slično. Usprkos svim garancijama s tehničke strane da je sigurno i da će sve proći u redu, ljudi se i dalje zaklinju da bi im vjerojatno srce puklo od šoka i kad bi sve ostalo prošlo u redu.

A mene zanima, kad smo već u životu nerijetko tolike kukavice, zašto smo onda tako ludo hrabri sjesti pijani u auto?

Zašto smo, čak i dok pucamo od samouvjerenosti u sebe na cestama, toliko puni povjerenja prema drugima oko nas u prometu? Zašto smo majstori multitaskanja kad je u pitanju vožnja i tipkanje po mobitelu? Zašto smo majstori vratolomija po cestama s idejom da će nekoga to impresionirati? Zašto smo superheroji za jurcanje po cestama kao da smo apsolutno nedodirljivi?

Kad, realno, nismo.

Znaš li ti koliko je meni puta u mojih 29 godina nedjeljom ujutro zazvonio mobitel s pričom „pijan je slupao auto“, s manjim ili većim posljedicama?

I nikad s ove strane promatrača nije došla reakcija „kakav kralj“. Ostani zadnji vani, ako baš moraš popij sve što nude u klubu, ali na povratku doma neka najgora stvar koju ćeš napraviti bude gnjavljenje taksista bez kraja i konca.

Znaš li ti koliko je života izgubljeno ili trajno obilježeno, koliko tvojih vršnjaka danas ne odbrojava do petka, a da nisu napravili apsolutno ništa krivo?

U životu možeš imati povjerenja u svoju obitelj, prijatelje, čak i poznanike, ali ne možeš u prometu računati na druge ljude. Mogu biti najbolji na svijetu, ali mogu biti i najgori.

Znaš li koliko je milisekunda potrebno da se dogodi horor priča?

Ja sam jednom u trenu, potpuno trijezna i usred bijela dana, pomela stup na parkingu. Ne’š ti, to je samo stup i nekoliko tisuća kuna štete na autu. Ali isti taj tren je tebi dovoljan da uništiš svoj, tuđi ili svoj i tuđi život. Od toga te možda dijeli ta jedna poruka na whats app-u ili taj poziv od petnaest sekundi. Neće svijet stati ako ne budeš dostupan na mobitel baš tu minutu dok voziš. Ili budi dostupan, ali onda bi za nekoga svijet zapravo i mogao stati.

Znaš li koliko je „frajera“ dobilo ove navodnike oko pojma frajer, jer su mislili da će nekog impresionirati raznim ekshibicijama po cesti? Pa ne znam brojku, ali je sigurno veća od broja onih koji su time zaista nekog impresionirali. Postoji na svijetu milijun načina na koje možeš zadiviti druge, riskiranje života po cestama definitivno nije jedan od njih.

I na kraju, znaš li koliko je onih koji su mislili da su nedodirljivi superheroji, pa ih je život uvjerio drugačije? Znam ja, previše!

 

Prosječno godišnje oko 440 ljudi pogine na cestama.

440 ljudi, tako stoji u Biltenu MUP-a o sigurnosti cestovnog prometa.

U prijevodu to ti je cijeli razred iz osnovne škole, cijeli razred iz srednje škole i cijela generacija upisanih studenata, ako studiraš ekonomiju u Zagrebu. Toliko puno.

Kao što sam već rekla, priznajem da sam ja možda ekstremna kukavica, priznajem i da je doza adrenalina u životu normalna stvar, ali daj biraj pametno stvari koje će ti pružati adrenalinske užitke. Nemoj adrenalin hvatati po cestama. One su tu da dođemo od točke a do točke b, adrenalin se diže na nekim drugim mjestima.

Jer život je jedan, a i da ih je sto, i dalje bi ih bilo šteta potratiti na cestama.

*Ovaj je blog napisan u sklopu akcije Hrvatskog ureda za osiguranje, u suradnji s MUP-om RH, u sklopu provedbe Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa Republike Hrvatske 2011.-2020. 

O autorici:


Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku.

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.

Dodaj komentar

Klikni da komentarišeš