Zanimljivosti Legenda

Bukomirsko jezero i njegova legenda

Legenda o Bukumirskom jezeru me je pronašla na jednoj od livada Brskuta koja se nalazila u blizini naše kuće. Svakog dana, u skoro isto vrijeme, starim seoskim putem, dolazila je starica koja je čuvala stado. Iako je od tada prošlo dosta godina, kao da jasno vidim sliku starice pogrbljenog hoda. Iskren osmijeh i naborano lice, kao dokaz teškog života na selu. Opijen legendama i pričama, pomalo mi je izgledala kao jedna od onih ličnosti iz bajki. Ponekad treba zavidjeti djeci na mašti i čistoti misli koju posjeduju. Negdje u toku života ta čistota se izgubi, i čovjek izgubi vjeru. Negdje se zaturi i nestane..

Drhtavom rukom, starica mi pokaza ka dalekim gorama iznad Brskuta i reče:

U davna vremena, u ovim krajevima, živio je narod koji se zvao Bukumiri. Odakle je došao, niko ne zna. Tu u dolinama ispod ovih planina, pronašli su svoj mir. Naselili su tako ove doline, katune, živjeli nekim mirnim nepomućenim životom, baš kao iz slika prapočetaka.

U predvečerje jednog dana, gusta magla se spustila sa planina, i prekrila katun Bukumira, a sa njom se pojavio tajanstveni čovjek. Visok, u crnoj odori, duge, crvene kose, sa očima koje su bile potpuno bijele. Pratili su ga tmurni, teški oblaci. Prolazio je kroz izmaglicu praćen vukovima. Bukumiri su počeli da se okupljaju oko stranca koji je prošao kroz narod, i nije rekao ništa. Tada je nestao, a sa njime nestali su oblaci i izmaglica, baš kao da ništa nije bilo… Vrijeme je prolazilo, a od posjete tajanstvenog stranca, počele su da se događaju razne neobjašnjive stvari. Mir i tišinu planine, parali su neobjašnjivi krici koji su dolazili iz stijena i pećina, planinskih dubina i gora, nestajale su životinje iz stada što je počelo da uliva strah u pleme Bukumira.

Jednog dana, Bukumirskim pastirima se negdje duboko u planini zagubilo stado. Noć je počela da se primiče, tako da su pastiri odlučili da prespavaju na obali jezera, i da ujutru nastave svoj put. Predanje kaže da je noć bila mračna, bez mjeseca.

Iste večeri, pastire je probudila nestvarna slika. Iz pećina i gora, odzvanjali su glasovi. Dolinom se prolamao djevojački smijeh, a nad jezerom se pojavi jaka svjetlost. U daljini, kroz noć su se nazirale figure djevojaka sa raspletenim kosama. Svjetlost se miješala sa siluetama djevojaka, koje su igrale na površini jezerske vode. Vilino kolo…

Odjednom, pjesma utihnu, a vile nestadoše negdje u planini. Svjetlost nestade, a jezero ponovo prekri tmina noći…

Pastiri začuše huk jezerske vode, iz čijih dubina su se pojaviljivala čudna stvorenja, koji su se primicali obali i pastirima, stajali nad njima, i potom nestali. Narod je ova stvorenja zvao anatemnjaci.

Negdje u stijenama planine koja bdi nad jezerom, koja se danas zove Pasjak, nalazila se pećina u kojoj je živio Domišljan, vođa anatemnjaka iz jezera. Iz dubina pećina, kroz tminu, došao je do pastira. Priča kaže da je tada rekao anatemnjacima »Ovo može biti znak naše propasti. Ako bi sa onih litica Bukumiri survali dva užarena kamena u jezero, uništili bi nas. Bacite ove pastire u ponore sa litice». Kada su anatemnjaci krenuli da ispune Domišljanovu naredbu, spriječio ih je prvi zrak zore. Povukoše se pred svjetlošću jutra u jezerske dubine. Nebo nad planinama je dobijalo crvenkastu boju, a jezero obasjano svjetlošću pretvaralo se u tamnozelenu planinsku oazu. Pastiri Bukumiri su prestravljeni slikom prethodne noći, dugo su ostali na obali. Tek kada je sunce izašlo, otišli su u pravcu katuna.

Anatemnjaci
Anatemnjacima su stari narodi nazivali zla bića koja su živjela u planinama, zle duhove, vile… (vjerovatno riječ vodi porijeklo od riječi anatema ili prokletstvo)

Sledećeg jutra, ispričali su šta su vidjeli prethodne noći. Predanje kaže da su tada Bukumiri tražili savjet od starca, najmudrijeg među njima. Starac im je rekao »Ovo jezero čuva tajnu moći anatemnjaka. Užarite dva kamena sa litica iznad jezera i survajte u jezero. Tako ćete ih uništiti». Ubrzo, Bukumiri su naložili vatru ispod velikog kamena koji se nalazio na strani iznad jezera. Vatra je buknula a plamen je obuhvatao kamen. Na zalasku sunca, Bukumiri su gurnuli usijani kamen je sa litice ka jezeru. Planina kao da se tresla od snage usijane kamene gromade koja se oburdavala ka vodi. Zemlja je podrhtavala, baš poput zemlje koja se mrvila pod topotima konja u počecima velikih bitaka. Usijani kamen je uz prasak, nestao u vodi.

Sve je utihnulo. Tišinu je prekinuo zastrašujući zvuk. Tamnozelena jezerska voda dobijala je boju krvi, dok su na površini vode ključali talasi kao da su dolazili iz adskih dubina. Iz jezerskih dubina, dalekih pećina i jama, začuo se strašan krik koji se prolamao planinom… Iz jezera je tada izašao, kako pripovijedaju, konjanik na bijelom konju, kome je rame bilo okrvavljeno. U očima anatemnjaka bile su bijes i srdžba. Dugo je gledao u uplašeni narod i na kraju ih prokleo riječima «Bukumiri, krvav nož među vama pao». To reče i nestade u jezerskim dubinama…

Krici su utihnuli, a voda dobi opet tamnozelenu boju, i postade poput stakla. Uplašeni Bukumiri su se razbježali dok se noć primicala i prelivala planinom….

Nedugo posle toga, Bukumiri su se međusobno poubijali. Razlog za njihov nestanak bila je svađa među svatovima. Narod vjeruje da je Bukumire stigla kletva konjanika anatemnjaka, da su svi ubijeni u medjusobnoj bici. Svi osim jednog Bukumira koji iz nekog razloga nije otišao kada su užareni kamen survali u jezero. O toj davnoj borbi i nestanku Bukumira, svedoči i mjesto Bukumirsko groblje, koje se nalazi između katuna Momonjevo ispod planine Treskavac, nedaleko od Bukumirskog jezera.

Narod ovih krajeva je pamtio priču o Bukumirima i njihovoj borbi protiv anatemnjaka, i inspirisan legendom, nazvao ovo jezero, Bukumirsko.

Umalo da zaboravim. Drugi kamen Bukumiri nisu survali u jezero. On i danas stoji na strmoj strani iznad jezera, postavljajući vječito pitanje, koliko je legenda tačna…

Narod pripovijeda da se ponekad noću kada sve utihne, iz dubina pećina ponekad začuje krik, kao glas iz nekih dalekih vremena. Možda i danas kada priroda utihne, i žagor života na katunu zamijeni tiha zimska idila, vile dolaze na izvore i jezerske vode. Možda je to prelamanje zavijanja vuka negdje iz dalekih dolova, kao iz nekog bajkovitog sna, ili to planina svedoči o jednom davnom događaju. Možda…

Starice koja mi je ispričala legendu, već odavno nema na ovome svijetu. Vjerovatno gore, u nebeskim sferama, druguje sa Bukumirima. Livada na kojoj je boravila, i na kojoj smo sjedjeli, danas je polako počela da uranja u korov, puštajući gori da se preko nje preliva i u kojoj polako nestaje.

Dječak je odavno odrastao, ali nije zaboravio priču, koju evo sada vama priča..

Dodaj komentar

Klikni da komentarišeš